srijeda, 28. ožujka 2012.

Lan, tkanje, vezenje - da li ste znali?

U ovom postu želim vas upoznati sa tekstilnim sirovinama prirodnog porijekla, o njihovom nastanku i njihovoj neprocjenjivoj vrijednosti! Zašto je to tako? Zato što je dug i mukotrpan put od sjetve do gotovog proizvoda - tkanine, troškovi proizvodnje i prerade su vrlo visoki, te su zbog toga na tržištu zastupljena puno jeftinija sintetska vlakna zbog čega je lan gotovo nestao iz industrijske proizvodnje.
Platno na kojem ja vezem, već sam vam spomenula, od moje je bake, jer u njeno vrijeme nije bilo odjeće za kupiti u dućanu nego su sijali lan i konoplju, mukotrpno radili da bi na kraju imali tkaninu od koje su šivali odjeću, posteljinu, stolnjake, plahte...
Ovo je jastuk vezen na takvom prirodnom lanenom platnu!
Vez kojim sam radila je vez po pismu, a bodovi su lozica, bod ispune i bobičasti bod! Preklop jastuka sam heklala, te ukrasila malim isheklanim gumbićima!



Tehnika vez po pismu zahtijeva prijenos crteža na platno i to otiskom ili crtanjem. Izrađuju se na različitim materijala, ovisno iz kojeg kraja dolaze, a najčešće se veze na lanenom i pamučnom platnu.
Dijele se na:
♦ bijeli vez,
♦ šareni vez,
♦ zlatovez.
BIJELI VEZ - izrađuje se ručno ili strojevima bijelim lanenim ili pamučnim koncem na lanenom ili pamučnom platnu.
Od ručnih vezova poznati su vezovi pod nazivom;
♦ lozanje ( popletić, lozovac, lozica, lozinka).
♦ vitanje – veze se kukicom tako da se neke niti stežu i dobije se kerani efekt.
♦ Gnjidanje – je gusti bijeli vez s kojim se ukrašavaju kape.
♦ Šareni vez – radi se višebojnim koncem na posebnim tkaninama kao; satin, filet i tul. Ovi vezovi se mogu raditi ručno ili strojno, ali ručni rad je ljepši i cjenjeniji.
♦ Pečke našav – veze se na poculicama i pregačama u Slavoniji. Veze se svilom u različitim bojama i to vrlo gusto tako da se platno ne smije vidjeti. Ljepota ovog veza je u skladno raspoređenim bojama.
♦ Đinđe – šareni vez s đinđama, staklićima, mrđelicama. Gotova đinđa se ostavlja na odjevni predmet većinom uz rubove.
♦ Zlatovez – veze se različitim tehnikama ( kod nas ih ima 12) i to žicom od žute svile koja je omotana nekom sjajnom kovinom, zatim pozlaćenom žicom ili žicom od srebra, te žutom, zelenom, i ružičastom svilom. Veze se brojanjem niti ili prethodnim ucrtavanjem veza na tkaninu.
Ukratko o lanu:
- postoji oko 100 vrsta biljaka koje se uzgajaju za dobivanje lanenih vlakana
- prerada vlakna dijeli se na slijedeće faze:
1. neobrađeno vlakno
2. češljanac
3. pređa
4. tekstilni plošni proizvod
- u ručnom tkanju zastupljena su uglavnom prirodna vlakna i koriste se kao sirovina, a sirovinski sastav najstarije sačuvane tkanine je LAN
Ukoliko vas zanima više o tkaninama,  tkalačkom stanu, vezenju, o uklanjanju mrlja i još puno toga
više, molim vas pročitajte u "priručniku namijenjenom očuvanju tradicije ručnog tkanja"!

Priču o sadnji sjemena pamuka ili konoplje preuzela sam sa stranice "Ručni rad info", a cijeli tekst pročitajte ovdje: "od lana i konoplje do platna"!
"Priču započinjemo sadnjom sjemena pamuka ili konoplje u proljeće (postojao je i tzv. zimski lan koji se sijao kada i pšenica u jesen no proljetni je lan koji se sijao u petom mjesecu bio sitniji, tanjih niti te time i kvalitetniji).
Stabljike lana i konoplje dozrijevale su u srpnju mjesecu (kada se na lanu pojave plavi cvjetovi a potom i čahure u kojima se nalazi sjeme znak je da su stabljike sazrele).
Lan su žene čupale s korijenjem i ostavljale polegnutog na zemlji cca dva dana da se osuši potom su ga slagale u snopiće (rukoveti); njih 10-12 povezale bi u veliki snop. Skupljanje sjemena od kojeg se dobivalo kvalitetno laneno ulje obavljalo se na gumnima postupkom tzv. «grecanja» s grecaljkom koju čini duga poširoka planjka (daska) na čijoj su sredini usađeni dugi željezni klinovi u 3-4 reda gusto poredani visine cca 15 cm. S jedne i druge strane sjede dvije žene i vrhovima stabljike udaraju po tim klinovima. Tako se «kruni» (odvaja) sjeme od stabljike.
Kada su prikupili sjeme pristupalo se daljnjoj obradi stabljika da bi se došlo do lanenih vlakana. Stabljike su se tako u snopovima vozile na potok ili pak rijeku. Tamo bi se lan ili konoplja potopili (u stajaćoj vodi oko tri tjedna dok u tekućoj mjesec dana) kako bi se vlakna odvojila od grubog drvenastog dijela. Nakon vađenja iz vode svaki se je snop zasebno prao kako bi se sve zeleno i drvenasto odstranilo.
Lan (konoplja) se vozio potom kući na sušenje i daljnju obradu. Lan se morao dobro osušiti i za jako sunčanog dana stavljao se u tzv. STUPU (naprava nalik krokodilskim čeljustima s gornjom pokretnom i donjom nepokretnom vilicom) kako bi se očistio i kako bi dobili tzv. POVESMO. Na gornjoj vilici stoji žena koja nogama podiže i spušta gornju vilicu na donju nepokretnu vilicu. Sa strane stupe sjedi žena i rukama gura u ralje snopove lana koje zubi stupe žvaču, drobe i prelamaju stabljike u sitne djeliće te tako odvajaju izlomljenu drvenu stabljiku od neprekinutog vlakna. Tako se dobivaju vlaknaste niti lana koje se daljnjom obradom pročišćavaju pucnjom, trlicom i grebenima sve do čistog mekanog svilenkastog stanja pogodnog za pravljenje konca i tkanje platna.
Postojale su dvije vrste stupa, ručna i nožna. Ručna je bila na visokim nogama. Žena je u lijevoj ruci držala i okretala ručicu lana, a desnom rukom podizala pokretni dio stupe i njim lupala po ručici lana. Što se tiče nožne stupe, tu su potrebne dvije osobe. Žena bi sjedila gotovo na zemlji ručicu lana uguravala u „ralje“ nožne stupe, dok bi dečki s dvije noge brzim tempom udarali po ručici lana.
Nakon STUPE lan obrađujemo na tzv. TRLICI koja ima za ulogu uklanjanje POZDRa odnosno KORE s lana (konoplje). Zatim se obrađivalo na GREBENU, gdje su se odvajala duga vlakna (kudelja od finih niti tzv. češljanjem) u tzv. POVJESMO, od kratkih dijelova zvanih kučine. Ujedno se i klasificira; finije i duže povjesmo odvaja se od grubljih i kraćih kučina koji su bili pogodni za izradbu konopaca i sl. Tako počešljana vlakna pripremljena su za predenje.
Fine se niti stavljaju na PRESLICU i predu na KOLOVRATU. Kudjelja i vuna prele su se na preslicu i od tog su se konca plele čarape pomoću pet dugih igala. Starije žene su uprele na vreteno, a mlađe na kolovrat (kolovrat je udomaćen u našim krajevima tek u 20. stoljeću). Kod tkanja predivo od povjesma služilo je za osnovu a predio od kučina za potku. Jednom rukom okreće konusni štapić VRETENO na koji izvučeni dio namotava. Pritom su POVJESMO učvrstili na posebnu drvenu podlogu PRESLICU koju je prelja obično zataknula na lijevom boku za pas. Žene su često prele hodajući a ako su sjedile zataknule su preslicu za nešto (okvir kreveta, rupu u klupici). Sjedeći prele su i uz kolovrat.
Na preslicu ne treba gledati samo kao pomagalo, već kao predmet koji ima svoje mjesto u narodnom životu, osobito u običajima. Naime, preslica je bila svojina žene i pripadala je onim predmetima narodnog rukotvorstva koji su se koristili smo za osobnu upotrebu. Svaka je žena prela samo na svojoj preslici i nosila ju je sa sobom. Prelo se putem, na paši, uz posao, no najčešće zimi kad su noći duže. Rada su se održavala prela. Tu bi se uz šalu i veselje, pričale priče, izgovarale poslovice, a uz to i odvijao naporan posao predenja. Na prelu su sudjelovali i muževi koji su aktivno sudjelovali u pjesmi i svirci. Na prela djevojaka (svaki put u drugoj kući) dolazili su momci, a glavna tema razgovora bila je ljubav, ženidba, udaja.
Preslica je pratila žensku osobu od rođenja do smrti. Već kao djevojčice žene su se učile presti. Preslice su smatrane i darom ljubavi jer su ih izrađivali i poklanjali momci djevojkama, zaručnici zaručnicama, muževi ženama, a i sinovi majkama. Osobito se pazilo na njihovu ljepotu, zato se na njima da bi bile ljepše nalazi mnogo ukrasa i šara. I u svadbenom ceremonijalu preslica se stavlja uz škrinju.

Konac se na vretenu izvlači tanji ili deblji, ovisno o namjeni.
Predivo s vretena i kolovrata se prematalo u SVITKE (ŠTRENE) preko pomagala zvanog RAŠAK (motovica, mahalo); pomagalo u obliku slova T. Brojenjem niti na rašku određivala se veličina buduće tkanine. Svici, štrene, su se prali i djelomično izbijelili luženjem (obično luženjem u parenica,a; kuhanjem u vreloj vodi s drvenim pepelom). Izbijeljeni svici opet su se namatali u klupka i to pokretnim VITLOM.
Štrene su se stavljale na vitlić i pomoću čekrka namatale na drvene „mosure“ zbog snovanja osnove, ili na cijevi, obično od trstike ili bazge, koje će stavljati u čunak kao potka za tkanje.
Pripremanje konca za tkanje na stanu obavlja se namotavanjem na cijevi pomoću čekrka i vitlića; cijev se dalje ubacuje u čunak na tkalačkom stanu. Stan je drvena naprava za ručno tkanje platna.
Nakon što se platno na tkalačkom stanu istkalo pristupalo se njegovom bijeljenju. Bijelilo ga se je tako što se platno stavljalo u PARENICU (to je obično bila drvena bačva u koju se na dno stavljalo istkano platno te se uz pomoć pepela i ključale vode izbjeljivalo). Platno se nakon bijeljenja ispiralo u tekućoj vodi, te opet bijelilo sve dok ne bi postalo bijelo poput snijega. Djevojke su se takmičile čije će platno biti veće, mekše i bjelje jer im je to bila dobra preporuka za udaju.
Fino istkano i izbijeljeno platno koristilo se za izradu muških i ženskih odjevnih predmeta
Od konoplje su se izrađivale plahte, stolnjaci, odjeća dok su se od lana izrađivale finije stvari kao na primjer rubače, oplećci, fertuni i sl. Rijetki su bili ti koji su mogli imati cijelo odijelo izrađeno od platna lana.
Odjevni predmeti tako su bili biljnog (lan, konoplja, brnistra) i životinjskog (ovčja i kozja vuna, kostrijet, prirodna svila..) podrijetla.

Nadam se da ste si uzeli dovoljno vremena da pročitate barem veći dio ovih zaista vrijednih i kvalitetnih tekstova i da ste naučili zašto su takva platna biljnog porijekla toliko cijenjena!


Hvala na pažnji :)))))
Objavi komentar